Djeca kao i mnogi odrasli često vjeruju da je sreća nešto što im se jednostavno „događa“ te da nije povezana s onim što rade. Međutim svoju sreću postižemo zadovoljavanjem svojih psiholoških potreba na odgovarajući način, pa tako i djeca mogu naučiti kako će odgovarajućim ponašanjem postići djelotvorniju kontrolu nad svojim životima – ako svoje ponašanje povežu s osjećajem sreće. Prema teoriji izbora, četiri su osnovne psihološke potrebe čije odgovarajuće zadovoljavanje nas čini sretnim, a to su LJUBAV, MOĆ, ZABAVA i SLOBODA. LJUBAV možemo shvatiti kao prijateljstvo i osjećaj brige za nekoga.
Sva djeca imaju urođenu potrebu za ljubavlju, ali je neka češće zadovoljavaju jer su razvila djelotvornije ponašanja. Vaš je cilj da pomognete djeci da prepoznaju svoji potrebu za ljubavlju. Jedan od uspješnog načina zadovoljavanja te potrebe je taj da razmislimo o svim ljudima u našem životu te da izdvojimo one o kojima se brinemo i one koji brinu o nama. MOĆ, kao psihološka potreba, se odnosi na osobnu moć, na osjećaj sposobnosti, kompetencije i osjećaj da postoje stvari koje činim dobro. Djeca teže zadovoljavaju ovu potrebu od odraslih, ali im u tomu mogu pomoći roditelji i učitelji, tako da njihovo primjereno ponašanje te njihove uspjehe nagrađuju uz komentare koji im pomažu da zadovolje svoju potrebu za moći („To si izvrsno nacrtao…“, „Sviđa mi se kako surađuješ sa drugima..“ i dr.). ZABAVA je „ono što radimo kad ne moramo“. Da bi odgojili sretnu i radoznalu djecu, roditelji im trebaju omogućiti puno zabavnih aktivnosti, jer što se djeca više zabavljaju, ona istodobno i uče te zadovoljavaju svoju osnovnu psihološku potrebu te postaju i ostaju sretna. SLOBODA se odnosi na mogućnost izbora, sretni smo što živimo u društvu koje nam svakodnevno omogućuje veliku slobodu izbora. Bitno je da pomognemo djeci da uoče kako svakodnevno čine brojne izbore (što će doručkovati, što će obući za školu, kada će pisati zadaću,..) kao i naučiti djecu da se ne ograničavaju (jer ograničavanje onemogućuje zadovoljavanje potrebe za slobode i djeca tada nisu u potpunosti sretna; npr. ako vaše dijete se želi baviti gimnastikom, ali smatra da je to za njega preteško ili da će mu biti dosadno tamo jer nitko od njegovih prijatelja ne ide, onda ga je dobro potaknuti da pokuša otići par puta da vidi kako će mu biti.). Sreća i svjesnost većeg broja mogućnosti Iako mi svi imamo iste potrebe, ponašanja kojim ih zadovoljavamo su različita, zato je bitno da svatko otkrije ponašanje koje mu najbolje odgovara i usrećuje te da prihvati ponašanje koje u odabrali drugi. Kako bi znali zadovoljavamo li svoje potrebe ili ne, postoje signali ili životne poruke koje nam na to ukazuju. To nam najčešće pokazuju emocije, odnosno to nkako se osjećamo. Svatko od nas ima svoju individualnu sliku kako bi htio zadovoljiti svoju potrebu, pa kada se stvarni svijet poklopi sa slikom u glavi dobivamo pozitivni signal, a kada se te dvije slike na poklapaju dobivamo negativni signal. Bez tih signala ne bismo znali jesmo li sretni ili tužni, zato je bitno da naučite djecu uočavati signale, a osobito pozitivne jer tada oni postaju svjesni onoga što rade dobro i kada rade ono što im pomaže da zadovolje svoje potrebe, a to je upravo ono što razlikuje sretne ljude od nesretnih.
Kako bi uspješnije i djeca i vi razumjeli i prepoznali što vašu djecu usrećuje, a što ih rastužuje možete odigrati s njima aktivnost sa papirnatim tanjurima, na kojima će djeca nacrtati različita lica – sretno tužno i ljutito. Zatim razgovarajte sa djetetom o različitim situacijama iz vašeg svakodnevnog života te neka ono pokaže kako se tada osjećalo. Ranije smo spomenuli da svi mi imamo svoje idealne slike kako zadovoljiti pojedinu potrebu, bitno je da kod djece osvijestite kako te slike izgledaju jer su one odraz onoga što uistinu žele, pa kada vam djeca uspiju izraziti to što žele i vi to prepoznate, puno su veće šanse da će vaše dijete zadovoljiti svoju potrebu i da će biti zadovoljniji i sretnije. Također je bitno da djeca imaju što više slika kako zadovoljiti pojedinu potrebu, jer ne možemo baš uvijek ostvariti onu sliku koju želimo u određenom trenutku, pa što imamo više predodžbi/mogućnosti sretniji smo. Mi odrasli prepoznajemo važnost brojnih mogućnosti za postizanje određenih ciljeva, te je važno da i djecu učimo da budu što fleksibilnija i kreativnija u zadovoljavanju svojih potreba. Fleksibilni ljudi uočavaju više izbora koji će ih dovesti do cilja pa će u manjoj mjeri jadikovati i tugovati i brže poduzeti korake da budu što sretniji u bilo kojoj situaciji. Da bi povećali njihovu fleksibilnost recite im da napisu tri stvari koje bi željeli postići, napraviti ili dobiti. I onda pored svake neka napišu što sve moraju napraviti da bi to postigli. Potičite ih pitanjima: Kako još?; “I što još?“ i sl. kao bi potaknuli njihovu kreativnost. Za potpunu sreću je jako bitno da se spomenute osnovne potrebe zadovoljavaju na uravnotežen način tj. da učite djecu i omogućite svojoj djeci aktivnosti u životu kojima bi oni mogli zadovoljiti sve svoje potrebe. To se može učiniti i bez novca ili dodatnih izdavanja. Osim toga što svojoj djeci pružate velike količine ljubavi i omogućujete im vrijeme za zabavu i igru, bitno je i da im se pruže prilike za zadovoljavanjem potrebe za moći/važnosti i slobodom, tako da im pomognete da budu što više samostalni (obavljanje jednostavnih kućnih poslova, donošenje odluka oko odijevanja, izleta i dr.). Sreća i odnosi sa drugim ljudima Često svoje potrebe zadovoljavamo kroz interakciju sa drugim ljudima, stoga je za sreću važna i kvaliteta socijalnih odnosa. Da bi djeci pomogli poboljšali odnose postoje određena ponašanja koja možete unaprijediti kod svoje djece: naučiti ih da drugima kažu što žele na lijepi način, jer ako žele da ima netko pomogne u zadovoljavanju potreba, osoba treba znati kako ih žele zadovoljiti; unaprijediti vještine kao što su pregovaranje i kompromis; upotrebljavati „da“ što je više moguće, jer na taj način ćete postati osoba koja ih zadovoljava. Da bi se djeca naučila govoriti pozitivne stvari o sebi i drugim ljudima predlažemo vježbu koju nazivamo „bombardiranje pohvalama“. Za vrijeme nekog obiteljskog okupljanja (npr. ručka) neka svaka osoba kaže jednu pozitivnu stvar o svakoj prisutnoj osobi (bez ali, i bez dodavanja onoga što nam se ne sviđa). Na taj način će djeca vježbati odavanje priznanja i davanje pohvala drugim ljudima i izgraditi pozitivne odnose, a opet kada čuju pozitivne stvari o sebi povećati će im se samopoštovanje i zadovoljiti će svoje potrebu za ljubavlju.
Razvijanje optimističnog pogleda na svijet Kako bi zadržali i povećali dječju sreću također je važno da im pomognete u razvijanju optimističnog pogleda na svijet. Optimistična djeca su ustrajnija u svojim aktivnostima, u većoj mjeri se prihvaćaju kakva jesu te su zadovoljnija svojim sposobnostima i svojim ponašanjem, što ih sve čini globalno sretnijim od pesimističnije djece. Da bi razvili ili povećali optimizam svoje djece bitan je način na koji ćete učiti dijete da objašnjava događaje oko sebe. Kao prvo bitan element u optimističnom stilu razmišljanja je trajnost, tj. da kad se djetetu dogodi nešto loše ili ako napravi nešto loše da mu objasnimo da je to loše trenutno i da se može promijeniti. Drugi element odnosi se na personalizaciju. Bitno je da djeca razviju takav stil mišljenja da uspješnost pripisuju sebi, svom karakteru i svojim sposobnostima (u tome im vi možete pomoći tako da ih pohvaljujete za njihove uspjehe), a neuspjehe svojem ponašanju/postupcima ili nekim vanjskim okolnostima. Ponašanje je ono što se može primijeniti, pa će vođeno takvim razmišljanjem vaše dijete biti ustrajnije u svojim aktivnostima i zadacima.
Više o temi:
- Miljković, D. I Rijavec M. (2004). Tri puta do otoka sreće. Zagreb: Zrno soli.
- Seligman, M. (2005). Optimistično dijete. Zagreb: Biblioteka Dubravka i Majda vam preporučuju.
- Sullo, R.A. (1995). Učite ih da budu sretni. Zagreb: Alineja.
Priredila: Ana Sambolek
SAVJETOVALIŠTE TREŠNJEVKA Centar za edukaciju i savjetovanje “Sunce”
Albaharijeva 2, Zagreb 01 383 78 73 www.ti-si-sunce.hr