Prijedlog kandidatkinje za dodjelu nagrade udomiteljima za izuzetne uspjehe ostvarene u promicanju i obavljanju udomiteljstva kojeg je raspisalo Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku za 2018. godinu.
Uvjereni smo da svaki udomitelj koji je uključen u naš program zaslužuje nagradu koju dodjeljuje Ministarstvo, ali zbog entuzijazma s kojim otvara vrata svoga srca i svog doma djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, nominiramo za ovu nagradu gospođu Ljerku Bajzek-Špehar iz Ivanić Grada.
Ljerka Bajzek – Špehar je iz Ivanić Grada. Kako biste dobili dojam tko je ova predivna i nadasve skromna udomiteljica, razgovarali smo s njom o tome zašto je postala udomiteljica, što joj je najviše ostalo u sjećanju, koji su izazovi s kojim se susretala i kako motivira druge osobe da postanu udomitelji.
U Ivanić Gradu, koji broji tek 14 548 stanovnika, jedna žena koja se na prvi pogled ne razlikuje od ostalih stanovnika, odlučila je svom životu dati još već smisao i pružiti pomoć djeci koja u određenom trenutku ostaju bez onoga što je prema njezinim riječima uistinu bitno, a to je ljubavi i sigurnost. Uvijek je s osmjehom na licu i spremna savjetom pomoći udomiteljima koji su tek na početku ove plemenite avanture koja se zove udomiteljstvo. Od našeg prvog kontakta s gospođom Ljerkom djeca su joj ono o čemu uvijek govori s velikim entuzijazmom. Za svako dijete koje je kroz život udomila vežu je lijepe uspomene koje su često popraćene i suzama u očima, a kako često zna reći, neka od djece koju sam udomila sad su odrasli ljudi i našli su svoj put u životu i drago mi je da sam im u tome mogla pomoći. Razgovor s gospođom Ljerkom za ovu svrhu proveden je telefonskim putem, jer trenutačno brine za 4 udomljene djece od kojih je najmlađe beba od 5 mjeseci.
Sunce: Kako ste se odlučili postati udomiteljica i što biste naveli kao svoju najveću motivaciju?
Ljerka: Spletom različitih životnih okolnosti počela sam se pitati čime bih se s 40 godina života željela baviti i kada sada ovako vrtim vrijeme mogu reći da sam tražila neki veći smisao. Moja biološka djeca su odrasla i znala sam da želim upotpuniti tu malu prazninu koja je nastala njihovim osamostaljivanjem. Znala sam da volim djecu i tako sam jednog dana sjela sa svojom obitelji i rekla im da želim udomiti dijete. Imam puno slobodnog vremena, želje i volje, a ono što treba je vaša suglasnost i potpora. Njihov odgovor bio je potvrdan. Prošli smo postupak u Centru za socijalnu skrb, dobili dozvolu i to je to.
Sunce: Opišite nam svoju motivaciju za bavljenje udomiteljstvom?
Ljerka: Ljubav prema djeci, uvijek sam ih tetošila i dadiljala i dok nisam imala svoje djece, njihov smiješak, topla riječ. Kada odrastu i kada odu zovu me, pitaju kako sam… jako sam sretna što je većina djece na kraju udomljavanja našla svoj put, smisao u životu. To me veseli i potiče da idem dalje i pružim zagrljaje i dalje. Svaki rođendan djeci koja žive bliže čestitam i sjetim ih se.
Sunce: Koliko ste u ovih 20 godina udomili djece i koliko ih trenutno udomljavate?
Ljerka: Puno je djece prošlo kroz naš dom. Bilo ih je čak 43 i svatko od njih ima svoju posebnost. Udomljavala sam i još uvijek udomljavam i djecu s teškoćama u razvoju, ali i djecu koja su zbog različitih okolnosti trebala biti izdvojena iz svojih obitelji. Do sada sam udomila 20 djece s teškoćama u razvoju, a trenutno od 4 udomljene djece njih dvoje imaju intelektualne poteškoće. Ne rijetko se zna dogoditi da kada Centar za socijalnu skrb nema gdje hitno smjestiti majke s djecom, one budu kod nas udomljene u trajanju od 3-7 dana dok se ne pronađe neko drugo bolje rješenje. Do sada sam na ovakav način pružila privremeni smještaj za oko 5-6 majki s malom djecom.
Najduže je kod mene bila jedna djevojka koja je kao dijete s teškoćama u razvoju došla s tri godine, a sada ima 21 godinu. Do 5. razreda osnovne škole je bila kod mene, a nakon toga je bila smještena u Centru za odgoj i obrazovanje jer joj je trebala posebna skrb. Unatoč tome, ona i dalje jednom mjesečno i sve praznike bude kod mene. Nisam sigurna tko se više veseli našem ponovnim susretima, ona ili ja.
Sunce: Što Vama osobno predstavlja najveći izazov kada ste u ulozi udomiteljice?
Ljerka: Svaki odlazak mi je jako težak. Zapravo težak je i dolazak djeteta jer razmišljaš kako će to biti, hoće li sve biti u redu, hoće li sve funkcionirati, a zatim kada se odnos uskladi, formira i dođe na svoje mjesto, tada je opet težak rastanak. Svjesna sam da će svako dijete koje dođe u našu obitelj morati i otići dalje. Ni jedno dijete nije tu za uvijek… s djecom se jako vežemo i zbližimo i taj rastanak je uvijek težak. Kada se dijete priprema za posvojenje, budući roditelji dolaze na privikavanje s djetetom pa se i mi odrasli zbližimo, razmijenimo poruke, godišnje se jednom ili dvaput čujemo. U takvim situacijama treba procijeniti o čemu se radi, hoće li biti problema kasnije s ponovnim ostankom. Imali smo jednu situaciju kada su posvojitelji dolazili u posjetu, pa dječak nije htio više ići posvojiteljima nego je htio ostati kod mene. To su situacije koje treba predvidjeti. Nismo ni svjesni koliko se djeca vežu za nas, iako ga je ta obitelj nosila na dlanu i sve mu omogućila. Upravo smo zbog takvih situacija kontakte sveli na čestitanje Božića i rođendana i tako je najbolje za sve. Nastojim da osobi koja posvoji dijete i koja se prepusti emocijama nikada ne stvaram probleme. Znam kako joj je jer se i ja kao udomitelj vežem za dijete, odgojila sam ga, podigla na noge i ne želim da dijete opet doživi neku traumu.
Sunce: Opišite dijete/situaciju koja Vam je ostala najviše u sjećanju.
Ljerka: To je moj ljubimac, došao je kod mene s 2 mjeseca i ja sam ga zapravo othranila. Kad ga je mama počela kontaktirati imao je jednu i pol godinu. Nikad neću zaboraviti, iza kuće imamo jezerce s fontanom i ribicama, mama je donijela ribicu i rekla da je dobila dozvolu, da bi došla po njega i da bi išli na izlet. Mi smo ga obukli, uredili, „zbigecali“, sve je bilo spremno za mamu. Došla je mama, no on nije želio ići na izlet, odjurio je iza kuće i skočio u jezerce. Naravno da nije otišao. Imam još jedno dijete koje je sada srednjoškolac, kojeg smo također od malena odgajali. Otišao je od nas, ali još uvijek svaki vikend dođe do nas i popriča malo s nama. Također i dvije djevojke koje su sada su 22. i 24. godine šalju nam poruke, dođu u posjetu…ostale su vezane s nama. Ponekad se čujem s nekoliko djece koja su posvojena i koja su relativno blizu, s nekima se čujem E-mailom ili preko Facebook-a.
Sunce: Što biste poručili budućim udomiteljima, ljudima koji tek razmišljaju hoće li postati udomitelji?
Ljerka: Znam da ljudi razmišljaju postati udomitelji, ali svi misle da je to na neki način igra. Kada preuzmeš ulogu udomitelja, trebaš se jednog dijela svog privatnog života odreći i posvetiti se maksimalno djetetu kako bi sve moglo funkcionirati. A druga najbitnija činjenica je ta, da deblji dio u cijeloj priči povučem ja, ali sudjeluju i svi. Iako se kćer udala i otišla, ona je uvijek tu ako bilo što treba, uskače i suprug. To je cijeli pogon i svi zajedno postižemo to što imamo. Tu su i edukacije i sastanci. Meni bi bilo jako drago i stvarno bih bila presretna kada bi se mlađe osobe posvetile udomiteljstvu, odlučile i postale udomitelji, mislim da bi to bilo idealno. U današnjoj situaciji je jako puno problema i puno nezbrinute djece, a malo osoba koje bi se mogle brinuti o njima. Prekrasan je to poziv, ali smo i svjesni činjenice da koje god dijete dođe, nije tu trajno i zauvijek nego da mora ići dalje i u budućnost.
Sunce: Na koji način Vi sami promičete udomiteljstvo?
Ljerka: Osobnim primjerom. Gdje god imam priliku govorim o svom pozitivnom iskustvu i o tome koliko je udomiteljstvo važno i potrebno djeci koja zbog nekog razloga nisu imala sreću u životu. Uvijek sam spremna gostovati u emisijama gdje se govori o ovoj temi. Ove godine primila sam i posebno priznanje Ivanić Grada upravo za promicanje udomiteljstva, što je vjerujem jedan dokaz da se iz dana u dan trudim potaknuti osobe da i one otvore svoje srce za ovaj poseban životni poziv. Napomena: obavijest o dodjeli ove nagrade nalazi se na Internet stranici Centra za socijalnu skrb Ivanić Grad.
U Zagrebu, 2.08.2018. godine