U Centru za edukaciju i savjetovanje Sunce ugostili smo poznatu spisateljicu Julijanu Matanović na intervjuu u sklopu projekta u sklopu projekta “Moje pravo na pokret, govor i čitanje” – razvoj pred čitalačkih i čitalačkih sposobnosti kod djece i mladih s teškoćama u razvoju (UP.02.1.1.15.0028), i
VIDEO INTERVJU:
Transkripcija intervjua:
Moderator:
Dobrodošli u centar Sunce u naš uredu na Kajzerici u Zagrebu. Današnji intervju sa posebnom gošćom Julijanom Matanović. Inače istaknutom hrvatskom književnicom. Također, bili ste i sveučilišna profesorica na Odsjeku za kroatistiku i osim što ste talentirana autorica romana, priča i eseja – Julijana je i članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Krenimo na klasična pitanja povezana s čitanjem. Važnosti čitanja za Vas?
Julijana:
Pa ja sam možda dobar i loš primjer kad me pitate “Važnost čitanja” zbog toga što sam jednostavno sebe spašavala literaturom. Naime, kako sam dijete koji nije odrastalo sa biološkim roditeljima dakle da sam usvojena za tri godine, i ja sam jednostavno svjetove koji su ljepši od svjetova zbilje tražila u svijetu literature.
Dakle, ja ne znam bili tako veliki čitatelj bila da mi je svakodnevica bila možda malo ljepša, ali kad trebate izdržavati svakodnevicu i boriti se za neku ljubav u svakodnevnom životu, onda bježite u svijet bajki i svijet literature, da bi vam jednostavno tamo bilo ljepše.
I zbog toga sam ja vrlo rano sebi, kao moto svog života uzela: „Život je lijepa stvar, ali ja volim više čitanje.“
I da mi ne može nikad u životu biti toliko loše da od toga jednostavno kao pisac ne bi profitirala. To je možda grubo sada reći, znači sve što mi se dogodilo u životu, ja sam vrlo rano počela promatrati očima priče, očima priče i pripovijedanje i kao čitatelji i kao netko tko će poslije pisati.
Primjerice ostaviti ljubav tvog života , ti se pokušavaš izvući iz svoje kože. Gledaj to kao priču. E sad, kad je priča, priča puno stvari iz našeg života objasni, jer u priči ne može ništa – svi znamo ostati nerazriješeno, i u priči ne možemo nositi svaki dan odijelo, jedan dan doći na posao u sportskoj opremi.
Netko će se pitati zašto se to dogodilo. U svakodnevnom životu možete proći bez toga da vas nitko neće na poslu pitati zašto ste danas došli u tenisicama? A svi smo naučili da ste šminker. U književnosti, to ne može biti tako. U književnosti sve mora imati svoje zašto i zato.
Zbog toga sam ja spašavala svoj vlastiti život tako ,da bi se izvukla iz svoj kože, promatrala i onda si stvari objasnila, a onda shvatila da je ta djevojka za koju se odlučila “ljubav mog života”. Njemu po nekim pravilima ponašanja, izgleda odgovara više nego ja.
To je bilo teško se suočiti s time, ali to mi je pomoglo kao “zakon literature” da to izdržim.
Moderator:
Nevjerojatna životna priča. I moram priznati da je ovo sažeti odgovor koji stvarno ima svoju težinu. A u to doba kad se počinjali recimo čitati – Sjećate li se svoje prve slikovnice ili knjige koju ste čitali?
Julijana:
Djeca, kad boravim u školama, pa me tako pitaju- Kada sam počela čitati?- ja uvijek volim iskreno. I onda ta moji iskrena i pitanja i odgovori nekada i nisu dobro došli. Ali ja mislim, da mi koji se bavimo literaturom ili vi mene koji o literaturi pitate i projekt koje vodimo. Moramo biti iskreni. Ne smijemo imati figu u džepu i zbog toga ne mogu reći licemjerno: ”Ja sam počela čitati, čitali su mi vrlo rano”. Dakle, kad ljudi pozovu u neke projekte da ja sudjelujem u projektu, na primjer, “čitanje djetetu još dok nije rođeno”, “čitanje djetetu koje ima 6 mj.”- Ja kažem da ja u tome ne bih sudjelovala iako slovim kao netko tko jako puno čita.
Zbog toga što nemam to iskustvo, i ja nemam iskustvo čitanja, tek kad sam si sama počela čitati. Ja nisam odrasla u obitelji, da bi meni netko čitao navečer bajke. Da bi me uspavljivao sa nekom pričom koju bi sam ispričao ili pročitao mi. Njima je bilo važno da meni budu zaštićena leđa da se ja ne prehladim. Ovo drugo nije ništa bilo važno. Ja vam čak, i to mene nije stid priznati, ja sam krenula u školu sa sedam i pol godina i nisam znala ni čitati ni pisati. I kad nam je učiteljica, imala sam prekrasnu učiteljicu, kad nam je dala jedan karton na koju moramo napisati sve što znamo, danas djeca bi trebali imati velike bilježnice da mogu napisati, jer znaju puno.
Mi tada te godine, ja sam kretala u školu ’66-te, nismo znali ništa. Ja sam na tom kartonu napisala, i sad se sjećam I, O , A sam napisala naopako. Ništa drugo nisam znala.
Imala sam jednu slikovnicu do tada, to je bila Pepeljuga, koja ima samo četiri kartonska lista, onako su se još listali to je bilo najsažetije izdanje što je moglo biti, ali nisam si znala pročitati.
Gledala sam samo slike, i onda je ta učiteljica otkrila u meni da bih ja to mogla i ona je dosta sa mnom radila i znala sam, čak ne odgovoriti, kad bi netko slovkao.
Sjećam se jedne situacije. Teta je rekla ovako STOLICA, a ja sam odmah ispalila da je to Olgica.
Nisam znala prepoznati da je do stolica, ali sam čula rimu.. A teta Olgica je bila tetina najbolja prijateljica.
Ja sam poslije se znala šaliti da sam već u toj mladosti tim mladim godinama, već bila sklona ovom literarnijem. Baš mene briga što je stolica, nego ja znam uspostaviti rimu.
Tako da tu priznajem da sam počela ustvari slušati priče kasno, da sam se sa slikovnicama suočila krasno. Ja sam svoju prvu knjigu dobila za svoj osmi rođendan, to mi je ta učiteljica Dušanka, koja mi je napisala jednu krasnu posvetu. Nacrtala je dimnjačara i napisala Draga Jurkice , tako me zvala: ”Za njen osmi rođendan, da joj knjiga postane najbolji prijatelj” – jer je znala žena da nisam puno knjiga do tada vidjela.
-KRAJ VIDEO DIJELA (pročitajte nastavak intervjua u nastavku)–
Julijana:
Ja ne znam, moja učiteljica umrla vrlo rano. Ne znam bi li ona uopće bila sretna da je shvatila jednog dana da je jedna najbolja poslije učenica doslovno shvatila to i da je meni knjiga bila je najbolji životni partner.
I to vama, priznajem, kao što priznajem svoj toj djeci koja su okupljena oko vas. Da nikada nije kasno početi čitati jer vi možete reći: Mene nitko nije naučio čitati jer su dva, tri, četiri mamom ispričala priču, meni mama nikad nije posudila lektiru. Jednostavno, nikada nije kasno. Vi to imate u sebi, a s druge strane ne smijem mu i to isto kaže: Ne smijemo možda ni loše ocjenjivati onu djecu koja nisu sklona pretjeranom čitanju. Znate, ja slušam klasičnu glazbu onoliko koliko mi ta moja pozicija sveučilišnog bivšeg prostora i nalaže. I koliko je to primjereno? Ali kad idem prema moru i kad se hoću opustiti, onda stavljam domaću pop glazbu. I zbog toga ne moram biti loš čovjek. Jel’ tako? Ako ne slušam svaki put Treći program Hrvatskog radija.
Zato nikada nije kasno, a ljudi koji malo čitaju, ajmo ih nagovoriti, jer znamo da su oni dobri ljudi.
Moderator:
U to doba, s kim ste onda čitali? Samostalno ili ste počeli s nekim zajedno čitati? Kada ste krenuli nekako izražavati tu ljubav prema čitanju.
Julijana:
Jer me učiteljica prepoznala, onda je ona meni davala knjige, to su bile uglavnom knjige Biblioteke Lastavice ili Biblioteka Vjeverica tako te knjige za djecu, a u mjestu u kojem sam ja odrastala bila je jedna velika radnička knjižnica, jer je to bilo mjesto u kojem je, u sklopu kojeg je bio i jedan muzejski kombinat, dakle knjižnice, morala biti radnička. I tamo je radio jedan gospodin, ako se dobro sjećam, čika Spasoje, koji je iznosio sivu kutu i knjižnica je bila smještena u dvorcu. I bili su tu visoki stropovi i kako je to bilo drvni kombinat, onda su bile krasne police. Bile su lojtrice po kojima je on išao po knjige i on je vrlo rano meni počeo švercati, npr. Zagorku. Jer sa odrasla u ono vrijeme kad Zagorka baš nije bila IN. Znaš ono, ako si dobar džak, baš ne čitaš Zagorku čitaš nešto drugo, tako da me on isto prepoznao. 8:16
A ima još jedan moment što je jako važno. Što bi trebali isticati za čitanje, pogotovo ljudi koji su u nekim možda manjim mjestima? Ja sam odrasla u tom industrijskom naselju u kojem je živio čika Anto Gardaš – kako sam ga ja zvala, veliki pisac za djecu. I on je bio pravnik u tom našem kombinatu, znate kad ti tog pisca prepoznaješ na svojim ulicama. –„Joj to je onaj što je napisao tu knjigu“, „To je onaj što je dobio nagradu“ ti onda misliš da ti ulica puno više da. I to je mjesto važnije. I ti hoćeš bit’ nalik njemu. Kako sam ja bila ljubomorna na njegovu kći Melitu. Joj, ja bi htjela da je moj otac pjesnik čika Anto Gardaš.
I u mom mjestu je živio u to vrijeme i Stjepan Tomaš veliki pisac hrvatskih fantastičara i kad je on počeo nositi svoje prve knjige u tu našu radničku biblioteku, znači ja sam uzimala te knjige i svim njegovim prvim knjigama i s knjigama cijele te generacije hrvatskih fantastičara, išla u školu. I sjećam se k’o sad u prvom razredu gimnazije stavila bi te njihove knjige na stol. Onda bi prolazila profesorica, i rekla: „ Julijana! Što to čitaš? – tako bi rekla: „Vi niste čuli“ -ja sam bila važna – zato bi djeci trebalo davati za čitanje i onu literaturu i onu lektiru koja je povezana sa njihovim zavičajem. Dijete koje je odraslo u Slavoniji i koje prepoznaje te ulice tog pisca, naravno da će bolje tu prihvatiti literaturu nego dijete koje je iz Dalmacije. Djeca iz Dalmacije će bolje prihvatiti svoje pisce i uvijek kad govorimo o tom čitanju, treba vidjeti što djetetu treba dati. Mi, puno govorimo, djeca ne čitaju. Ali pogledajmo koju im literaturu dajemo, koliko su ti tekstovi u njihovim lektirama, pogotovo u višim razredima osnovne škole, u gimnazijama, koliko su daleko od njihovih iskustava i naravno da se oni ne mogu sad, kolikogod , „Šenoa je velik pisac“, oni se ne mogu opisati u Zagreb 16. stoljeća. Njima treba približiti nešto što je iz njihovog svijeta da bi se onda preko njihovog svijeta došlo do prošlosti.
Moderator:
Nevjerojatno je kako ste svojim odgovorima odgovorili na većinu naših pitanja koji se moraju postaviti. To je bilo: i kako bi potaknuli da djecu da čitaju – upravo ste sada rekli: “Sa poticanjem autora s kojima bi se mogli poistovjetiti iz vlastitih zavičaja.” A što se tiče vašeg iskustva u nastavi kao sveučilišne profesorice, kako se ti studenti kroatistike razlikuju od ostale populacije s obzirom na njihovu ljubav i izbor bavljenja književnošću?
Julijana:
E sad da nisam u mirovini možda to ne bih rekla, ali rekla sam da moramo biti iskreni pa ću biti jako iskrena. Svi misle da , vjerojatno mislite i vi, da studenti književnosti su nešto drukčiji i da njih se ne treba nagovarati da oni dođu tu zbog toga što to vole? I tu nastaje problem kod te riječi vole. Jer većina sveučilišnih profesora će njima na prvom satu reći ovako:“ Zaboravite ljubav ovo je studij i ovo je znanost.“ – ja nikada nisam pristala na to da je studij književnosti znanost, jer da su oni htjeli studirati znanost bili bi na nekim drugim fakultetima. Znala sam se šaliti sa svojim studenticama: „Ovdje studirajte, a po sendviče idite na strojarstvo i brodogradnju, lijevo ili desno od filozofskog.
Dakle, ono što je meni bio uvijek cilj je bilo to, vi ste rekli maloprije riječ prepoznavanje, mi možemo imati dva, tri i pet doktorata iz književnosti, ali ključna riječ je prepoznavanje, znači prepoznavanje sebe u tekstu, neovisno je li to prepoznavanje pozitivno ili negativno.
Dakle, prepoznaješ vlastiti život koji ti je drag, a nekad poznaješ one osobine sebe koji ti nisu dragi koji imaju likovi. Eto, ti možeš sebe tješiti, pa reći, vidiš i onaj ima isti takav život, nema dva ista čitanja. Ja mislim da pisci nude samo rečenice da se pravi književni tekstovi, prava djela stvaraju, govore ili vašoj glavi. I to su potpuno različiti tekstovi. Ovisi o vašim iskustvima. Mislim, zadržimo se na imenu lika. Ako imate neku npr. Mirjanu, koja vam nije je simpatična i sad ta Mirjana je glavna junakinja nekih romana, ma ne možete onu Mirjanu nikako zaboraviti. Ne?
Ipak da ona iz vašeg privatnog života unosite neke karakteristike. Ja sam njima davala pravo na ljubav prema tekstu. Nikada je ljubav nisu smjeli zaboraviti jer ljudi koji upisuju književnost nisu upisali tamo da bi jednog dana bili bogati nego upisali su iz ljubavi.
Ne možemo reći da je znanost ne postoji taj božanski instrumentarij. Ne postoji ta formula, A je stil, B je tema, C je pripovjedne tehnike, pa se to kroz dva puta na kvadrat pa je ocjena ta i ta.
Vi nećete istom književnom tekstu u dati istu ocjenu u decimalu kakvu ću dati ja. To svjedočimo, ako smo po književnim žirijima, vidimo koliko se razlikujemo iako smo obrazovani svi na istom fakultetu u osvrt nekog književnog teksta.
I mislim da sam ih tako nagovara i osvajala, ustvari, ako smijem tako reći, ja sam doista imala jako dobar odnos, meni su studenti čitali, ja nisam nikada imala problema s njima, s tim čitanjem. Sjećam se da sam bila kao profesor na jednom privatnom fakultetu i da mi je došao dekan i rekao je: “Joj molim vas kolegice Matanović, samo jednu knjigu da pročitaju.”
I onda sam ja došla sa popisom 7 knjiga. Bili su studenti novinarstva. Ja sam napravila to da sam izabrala romane ljudi koji su u isto vrijeme i novinari. Znate ono, vi studirate novinarstvo, ajmo sad čitati odlične romane ljudi koji su i novinari.
Moraš pronaći ključ da dođeš do te djece.
Onda je jedan zgodan mladić ustao i rekao: „ Vi ste meni tak’ simpatični, ali ja ne znam zašto bi ja čitao romane kad mogu izaći s curom u kino, kad se mogu igrat na igricama“, došao je na ispit, pročitao je svih 7 romana.
Znači, pronašla sam nekakav model kad vidiš na djetetu/studentu , kad vidiš da mu to baš ne sjeda.
Evo, primjerice, radila sam golemi povijesni roman (Ivo Andrić i tako), i vidjela sam jednog zgodnog studenta koji je jako bio zainteresiran i to sve, ali baš taj tekst mu se baš ne da. I ja sam po njemu prepoznala da: „Zašto da ga mučim sa tim tekstom kad on sa toliko žara može pročitati neki drugi naslov.“ I ja sam mu dala taj neki drugi naslov i on je to pročitao, položio odlično ispit, i onda mi došao nakon nekoliko dana i dao mi CD na kojem je pisalo tekst “NA TIŠINU” i u sklopu toga je napisao “MOLIM TE ZAPIŠI”. Riječ je o slavnom o slavnom Karemehmedoviću iz grupe Silente.
Ja sam mogla tog mladića mučit, upravo s ovim romanom, zagorčala bi njemu život, a on na kraju, na onom drugom romanu, što je pročitao, iz njega je izvukao svoju pjesmu koja je odlična. Samo treba gledati mlade ljude u oči i dati tekst koji bi pogodio njihovu biografiju i mislim da je to najveća zadaća i najveća odgovornost, sveučilišnog profesora.
Zahvaljujemo Julijani Matanović na poučnim i iskrenim odgovorima tijekom ovog intervjua.
Kao preporuku svakako potražite i novi naslov Julijane Matanović
DJECA NA DALJINU:
A u najavi je i novi naslov koji izlazi uskoro:
SVE BRATOVE ADRESE
Svakako potražite i ostale naslove Julijane Matanović na https://ladja-od-vode.hr/
Slika sa druženja sa timom Centra Sunce iza intevjua.
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Projekt je sufinanciralo Ministarstvo kulture i medija.
Sadržaj objave isključiva je odgovornost Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce.
Za više o EU i ESF fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr