Autor teksta: Hrvoje Belušić, prof. kineziologije, kineziterapeut i nogometni trener – koordinator projekata – trener – Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce
Svaki čovjek je poseban jer je kreiran na jedinstven način. Ljudski organizam je fantastičan spoj organa i organskih sustava, jedinstven po svojoj DNK i osobnosti ali opet i sa puno zajedničkih karakteristika koje nose svi ljudi. Od začeća djeteta počinje rani razvoj ljudskog organizma. Organi i organski sustavi se razvijaju vrlo intenzivno kroz devet mjeseci trudnoće a za taj razvoj je bitno i zdravlje majke kao i siguran porod. Nakon rođenja, čovjek se nastavlja mijenjati kroz cijeli život, a svaka ljudska karakteristika ima svoj ritam rasta i razvoja.
OSJETNI SUSTAVI I POREMEĆAJI
Mozak kao središte živčanog sustava se razvija primajući informacije o važnim svojstvima iz okoline pomoću svojih osjetila: vida, sluha, dodira, okusa, njuha, hladnoće i topline, bola te kinestetičkih osjetila. Svako je osjetilo specijalizirano za neko određeno svojstvo okoline koje na osjetilo djeluje svojom energijom: mehaničkom, svjetlosnom, toplinskom i kemijskom.
Osjetila se znatno međusobno razlikuju, dok osnovna struktura i proces nastajanja osjeta ima zajedničke značajke. Svaki se osjetni sustav sastoji od receptornog dijela koji je na tijelu smješten tako da do njega lako dopire podražaj. Kod vida to je oko, kod sluha uho, kod okusa jezik, kod njuha nos, a kod dodira, topline i hladnoće to je koža… Receptorne stanice su osjetljive na određenu vrstu podražaja.
Promjene u receptornim stanicama izazvane djelovanjem podražaja dalje izazivaju promjene u živčanim vlaknima koja povezuju receptorni (periferni) dio osjetnog organa sa središnjim dijelom koji se nalazi u mozgu. Kad živčano uzbuđenje, začeto u receptornim stanicama i preneseno senzoričkim živčanim putovima, dosegne specijalizirani dio mozga, tada nastaje osjet.
Razvoj osjeta i njegovo povezivanje sa živčanim sustavom traje još od intrauterinog razvoja a nastavlja se tijekom cijeloga života. Nakon poroda se počinju kvalitetnije primjećivati moguća odstupanja od urednog razvoja djeteta. Zato se u ranoj dječjoj dobi pokušava što adekvatnije poticati razvoj senzomotornih sposobnosti djeteta.
Primanje informacija putem vida te obrada informacija koje vidimo i zapamćivanje istih odvija se u mozgu i nazivamo je vizualna percepcija, a kod djece predstavlja dobru koordinaciju oko-ruka, prepoznavanje i razlikovanje oblika, tečno praćenje zadanih uzoraka i linija, prepoznavanje položaja i oblika u prostoru, razlikovanje lika od pozadine, sposobnost primjećivanja i uspoređivanja značajki jednog predmeta s drugim. Vizualna percepcija i koncentracija vrlo su važne za učenje, a mogu se poboljšati vježbom.
Već kod beba uočavamo da počinju očima pratiti kretanje svojih ručica i nožica. S vremenom se razvijaju novim živčani putovi i razvija se koordinacija ruke i oka. Beba tada prinosi predmete očima kako bi ih bolje proučila. Zatim koordinacija ruke i oka, te noge i oka, omogućava bebi da se precizno kreće u odnosu na predmete u okolini. Vježbanjem i sazrijevanjem živčanih putova koordinacija oka i ruke još više napreduje. Sada oko vodi kretanje ruke tako da golemi raspon unutarnjeg znanja postaje uzorak za kretanje, pa beba može naučiti povezati kretanje s vidom. Ta je veza bitna u pisanju, crtanju, sviranju glazbala, učenju sporta i plesa.
Prije nego dijete krene u školu, trodimenzionalni i periferni vid omogućuju najveće učenje iz okruženja. Oni povezuju vizualno s kinestetičkim radi razumijevanja oblika predmeta i njihova kretanja u prostoru. Kada djeca krenu u školu, često od njih očekujemo da brzo razviju fovealni fokus kako bi vidjela mala, statična, dvodimenzionalna slova na stranici. Prijelaz s trodimenzionalnog i perifernog na fovealni fokus vrlo je nagao pa nekoj djeci treba više vremena za prilagodbu kako bi brže naučili čitati. Mnoga djeca s poremećajem senzorne integracije imaju smetnje okulomotorike i združenog rada očiju. To im intenzivno ometa otežava svakodnevne aktivnosti kao što su gledanje u nečije oči, penjanje po stepenicama, zaobilaženje prepreka, bavljenje sportovima, ali i čitanje i pisanje.
Taktilni sustav – osjetilo dodira – prvi se od senzornih sustava razvija u maternici, a koža je najveći senzorni organ tijela. Taktilni receptori nisu smješteni samo po koži, već i u ustima, grlu, probavnom sustavu, ušnim kanalićima…(Biel, Peske, 2007.). Područja koja imaju najviše taktilnih receptora, pa su stoga i osjetljivija na taktilnu stimulaciju, su usne i usta, lice, tabani i ruke, a posebno vrškovi prstiju. Taktilni receptori reagiraju na površni i duboki dodir ili pritisak. Osjet dodira nastaje u kontaktu s predmetom ili dijelom tijela. Dijete dodirom zahvaća oblik predmeta, kvalitetu površine, strukturu materijala, a prima i informacije o temperaturi. Ovo senzorno područje je djetetov najznačajniji komunikacijski put odmah po rođenju, pa dijete maženje s majkom doživljava kao ugodu, dobiva pažnju i umiruje se osjećajući sigurnost (Kiš – Glavaš i sur.,1997.).
Vestibularni sustav obrađuje informacije ovisno o gravitaciji i položaju tijela u prostoru. On pruža informacije o položaju glave, te i brzini i smjeru kretanja a smješten je u unutarnjem uhu i povezan je sa osjetom ravnoteže. On nam daje informacije o težini našeg tijela, položaju u prostoru, kretanju u prostoru. Nadzire pokrete glave i tijela u svim pravcima.
Kad se tijelo i glava kreću, aktivira se vestibularni sustav, a očni mišići, dok se kreću u odaziv na to, također jačaju. Što se oči više kreću, to više mišići oba oka surađuju. Djelotvoran zajednički rad očiju omogućava djetetu da se fokusira, prati i koncentrira dok čita. Kada mišići oka jačaju i sve više se kreću u uzajamnom skladu, razvija se više raspoloživih veza s mozgom. To se događa jer velik udio živčanih završetaka u mišićima ima izravnu vezu, putem proprioceptora i vestibularnog sustava, s motoričkim živcima očiju. Kada vestibularni podražaji ne dostignu svoje prirodno odredište, ne mogu adekvatno doprinijeti senzornoj integraciji (Hardegen, Delgado – Garcia 2004.).
Kod djece s teškoćama uočavamo da u učenju doživljavaju stres kada se od njih traži fokusiranje na prst dok ga se pomiče kroz cijelo vidno polje. Oči im skaču, žale se da ih boli i teško im je održati fokus. Taj vizualni stres, kad se oči ne fokusiraju ili ne prate učinkovito, uzrokovan je neprimjerenim mišićnim razvojem u očima, što je često uzrokovano nedostatkom integriranih pokreta cijeloga tijela i nedovoljnim razvojem vestibularnog sustava.
Kinestezije su percepcije položaja pokreta i stanja ljudskog organizma. Realizacija ovih percepcija omogućena je funkcijom kinestetskih osjetila. Receptori su i prijemnici koji omogućavaju povratnu vezu, a time i samokontrolu lokomocije. Preko senzitivnih vlakana signali, prerađeni na receptorima, prenose se centripetalno da bi se preko motornih vlakana vratili odgovori na periferiju. Receptori kinestetičko-proprioceptivnog sustava su locirani u mišićima, zglobovima i tetivama. Ovaj sustav odgovoran je za duboke pritiske i pokrete u zglobovima. Proprioceptori iz dubokih tvorbi prenose osjet vibracije, boli i pritiska. Proprioceptivne aktivnosti mogu pomoći u normalizaciji mišićnog tonusa, kod djece s hipertonusom, ali i hipotonusom. Djeca s hipotonusom posebice trebaju jače podražaje da bi adekvatno obradila proprioceptivne osjete (Majkić, 1992.).
Djeca sa razvojnim poteškoćama često imaju problem s hranjenjem kao rezultat stanja orofacijalne muskulature. Nizak tonus muskulature dovodi do teškoća s hranjenjem i gutanjem, a kasnije i s teškoćama u razvoju govora (Manno i sur., 2005). Siromašne ili slabe reakcije na dodir i pokrete na licu ili unutar usana, mogu predstavljati određeni oralno motorički problem, koji se javlja ako mišići orofacijalnog područja imaju neadekvatan opseg, jačinu i raznolikost pokreta (Doman, 1994., prema Joković – Oreb i sur., 2006.).
Oralna stimulacija je značajna budući da je poznato da djeca u ranom razvojnom razdoblju istražuju svoju okolinu stavljajući predmete u usta (Kiš-Glavaš, Teodorović, Levandovski,1997.). Sve aktivnosti koje se provode za stimulaciju orofacijalne muskulature od najranijeg djetinjstva, usmjerene su i na poticanje razvoja govora.
Osjetilo mirisa i okusa usko su povezani. Možemo detektirati oko deset tisuća mirisa, a razlikujemo samo četiri okusa: kiselo, slano, gorko, slatko. Sve ostalo što mislimo da je miris zapravo je okus. Interesantno je koliko miris zadire duboko u osjećaje. Miris putuje izravno u limbički sustav koji je središte emocija, pamćenja, zadovoljstva i učenja.
Tekstura hrane i temperatura su ovlasti dodira. Radeći tako povezano miris i okus većini od nas pružaju zadovoljstvo. Nekoj djeci s poremećajem senzorne integracije mnogi okusi i mirisi mogu biti jako odbojni.
Okusni unos nekad je pod jakim utjecajem njuha. Poneki intenzivni mirisi mogu ponukati dijete da proba neku hranu. Teškoće senzorne integracije kod djece izazivaju izbirljivost u jelu i inzistiranje na stalno jedno te istoj hrani. Djeca odbijaju probati nepoznatu hranu ili da proba hranu koja bojom, teksturom i mirisom napada njegova osjetila. Averzija prema određenoj teksturi može biti uzrokovana taktilnom smetnjom, ali i niskim mišićnim tonusom.
Funkcija slušnog sustava je percepcija zvuka, a slušanje uključuje zamjećivanje i obrađivanje zvukova. Problemi slušne obrade mogu znatno ometati razvoj i otežavati učenje. Smetnje u slušnoj obradi podražaja odnose se na nemogućnost selekcije važnosti zvukova i percipiranja bitnih od nebitnih informacija (zanemarivanje zvukova iz pozadine).
Istraživanja pokazuju da mišićne aktivnosti, uravnoteženi i usklađeni pokreti potiču stvaranje neutrofina kao što je dopamin, prirodnih tvari koje potiču rast postojećih živčanih stanica te povećavaju broj novih živčanih stanicama i neuronskih veza u mozgu. Kada učimo i ovladamo pokretima i vještinama, naš mozak zahtijeva manje energije i funkcionira efikasnije.
PROGRAM „MOJE PRAVO NA POKRET, GOVOR I ČITANJE“
Na radionicama Moje pravo na pokret, govor i čitanje integrirali smo multidisciplinarni pristup kineziologije-kineziterapije, vježbe govornog aparata i socijalne pedagogije u radu s djecom sa i bez teškoća u razvoju. Povezivali smo sadržaje pokreta, govora, čitanja, modeliranja rukama čime smo stimulirali razvoj mozga i poticali stvaranje novih živčanih puteva. Razvijali smo kinestetički osjećaj i koordinaciju pokreta (koordinacija rada očiju, ruke) te povezivali s razvojem glasovnog aparata. Od kineziološkog sadržaja koristili smo vježbe u mjestu i kretanju kojima razgibavamo organizam, jačamo mišiće tijela, potičemo razvoj koordinacije, ravnoteže, utječemo na kinestetički osjećaj (posebno ruku i nogu), utječemo na ritam te potičemo senzornu integraciju.
Nastojali smo djeci približiti čitanje i pisanje je kroz igru, tako da im se slova i njihovo razumijevanje budu zabavno. Svaki smo trening osigurali dovoljno vremena za čitanje i jezične aktivnosti, pazeći na atmosferu pri kojoj djeca uživaju u čitanju te tako gotovo neprimjetno savladavaju čitanje kroz igru.
Na početku treninga izvodili smo vježbe u mjestu i kretanju kojima smo razvijali svjesnost o dijelovima vlastitog tijela, postupno podizali opterećenje organizma i pripremali ih za zahtjevnije zadatke motoričkog i čitalačkog programa.
Često smo koristili glazbu, u uvodnim dijelovima radionica u formi aerobik vježbanja gdje smo izvodili usklađene pokrete u ritmu glazbe a u završnim dijelovima treninga kako se opustili kroz slobodan ples, igru „glazbena stolica“ kao i pjesme koje su djeci poznate i zanimljive.
U radionicama koje smo izvodili na otvorenom, integrirali smo igru u dječjem parku, šetnju u prirodi sa senzornom integracijom i otkrivanjem predmeta, bića i pojava koristeći što više elemenata senzorike (dodir, njuh, vid, sluh).
Djeca su posebno dobro reagirala na igre s padobranom (sa i bez lopte), ritmičke igre sa različitim udaraljkama, šuškalicama, kao i igre slaganja puzzli, oblikovanja slova plastelinom, nizanjem perlica kojima se razvija kinestetički osjećaj prstiju bitan za razvoj grafomotorike.
Završno, programom Moje pravo na pokret, govor i čitanje smo kroz igru i sadržaje prilagođene djeci poticali razvoj grafomotorike, predčitalačkih i čitalačkih vještina povezivanjem logopedskih, umjetničkih i kinezioloških sadržaja kako bi što kvalitetnije stimulirali osjetila i poticali što kvalitetniji razvoj mozga djece.
Autor teksta: Hrvoje Belušić, prof. kineziologije, kineziterapeut i nogometni trener – koordinator projekata – trener – asistent voditelju – Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce
PAR SLIKA SA RADIONICA ZA DJECU u sklopu projekta:
Projekt ‚‚Moje pravo na pokret, govor i čitanje’’ – razvoj predčitalačkih i čitalačkih sposobnosti kod djece i mladih s teškoćama u razvoju (UP.02.1.1.15.0028) je sufinanciran u sklopu programa Europski strukturni i investicijski fondovi, Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020., Europski socijalni fond.
Projekt provodi Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce u razdoblju od 6.07.2022. – 6.07.2023. godine na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije.
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Projekt je sufinanciralo Ministarstvo kulture i medija.
Sadržaj objave isključiva je odgovornost Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce.
Stajališta izražena u ovoj objavi isključiva su odgovornost Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce i ne odražavaju nužno stajalište Ministarstva kulture i medija.
Za više o EU i ESF fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr
