Vijesti
http://unisci24.com/359756.html Željeli biste promijeniti posao? Na kraju ste srednje škole ili fakulteta i ne znate što dalje? Željeli biste saznati u kojem smjeru razvijati svoje potencijale? Imate ideju, ali ne znate kako ju realizirati? Dogovorite savjetovanje za profesionalni razvoj i saznajte kako otkriti resurse koje imate te kako aktivno koristiti vlastite potencijale. Termini se dogovaraju putem maila: info@ti-si-sunce.hr ili putem mob: 091 516 0489.
U četvrtak 31.08.2017. godine u Srednjoj školi u Glini održano je predavanje na temu „Kako potaknuti poduzetnost kod učenika“, u sklopu projekta „Poduzetnost za poduzetništvo“ kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Predavanje je imalo za cilj podići svjesnost nastavnika o važnosti ulaganja u razvoj poduzetnosti i poduzetništva kod učenika srednje škole. Na navedenom predavanju nastavnici su imali priliku čuti na koji način se mogu razvijati poduzetničke vještine kod učenika te koje su kompetencije važne za uspješno poduzetništvo, čemu treba dati podršku već u srednjoškolskoj dobi. Poseban naglasak bio je usmjeren na davanje ideja za  organizaciju različitih aktivnosti na razini škole, koje će zaintrigirati učenike da i sami počnu razmišljati na poduzetnički i proaktivan način.  Uz navedeno, nastavnici su mogli saznati koja su glavna obilježja X, Y i Z generacije te na koji način svoja predavanja/aktivnosti vezane uz ovu temu mogu prilagoditi načinu razmišljanja Y i Z generacije.  Predavačica je bila Tanja Prekodravac, prof. psihologije i geštalt psihoterapeutkinja
U sklopu trogodišnjeg programa „Sigurnost obiteljskog doma za svako dijete - aktivnosti i servisi za promicanje udomiteljstva i pružanje podrške udomiteljskim obiteljima“ objavljivat ćemo članke vezane za specijalizirano udomiteljstvo. Specijalizirano udomiteljstvo je udomiteljstvo kojim se pružaju usluge skrbi: za djecu i mladež s problemima u ponašanju i/ili u sukobu sa zakonom, zlostavljanu i zanemarivanu djecu, djecu s teškodama u razvoju, HIV pozitivnu djecu i mladež, maloljetne trudnice, trudnice s malom djecom, maloljetne roditelje s djetetom i dr. Program financijski podupire Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. POREMEĆAJ U PONAŠANJU ILI NEPOSLUH KAO RAZVOJNI PROCES Neposlušnost možemo opisati kao povremenu razvojnu pojavu koja je normalna kada u određenim situacijama dijete želi učiniti nešto što nije u skladu s očekivanjima odraslih (Nimac, 2000.). Ono što dijete želi učiniti može biti potpuno bezopasno što znači da ne utječe negativno na dijete ili na druge. Neposlušno ponašanje katkad mogu uzrokovati i umor, bolest ili glad. Mala djeca ne znaju izraziti svoje potrebe te se kao rezultat javlja loše ponašanje. Tijekom djetetovog razvoja javljaju se pojedina razdoblja buntovnog ponašanja, kad dijete na sve savjete i zahtjeve prvo kaže „Ne!“. Kao posljedicu toga odrasli ga često proglašavaju „neposlušnim“. Ponekad djeca primijete da njihova neposlušnost rezultira time da dobiju ono što žele te će smatrati da se loše ponašanje isplati. Prvo takvo razdoblje obično se javlja negdje oko treće godine života. Takvim ponašanjem dijete uči gdje su granice, do kuda može ići sa svojim ponašanjem, propituje vlastite snage, a time i vlastitu upornost. Neka djeca su neposlušna samo zato da dobiju pažnju svojih roditelja. U mnogim situacijama se djeca osjećaju zapostavljeno, a kako bi privukla pažnju ona će se bacati, vikati, udarati ili kukati. Ne pridajte pažnju negativnom ponašanje, ali zato pohvalite svako pozitivno ponašanje. http://adhdliving.today Kod većine djece, period izbjegavanja poslušnosti će proći, a tu najviše mogu pomoći najprije roditelji u davanju jasnih, specifičnih i nedvosmislenih zadataka, jer ako djetetu kažemo više zadataka koje bi trebalo napraviti u jednom trenutku, dijete postane preopterečeno i prestane slušati. Radije djetetu recite korak po korak što od njega očekujete. Bitno je također pozitivno formulirati upute, koje će dijete prije poslušati kao što je na primjer čvrsto drži čašu, umjesto nemoj prolijevati vodu. Granice koje odrasli postavljaju djetetu ako su smislene, jasne i dosljedno prenesene su važne i pružaju mu osjećaj sigurnosti te će ih većina djece prihvatiti i poštivati. Roditelji mogu ispravnim odgojnim stilom pomoći djetetu u primjeni prihvatljivog ponašanja, pri čemu ga mogu naučiti i svojim primjerom pokazati koje su to poželjne socijalne vještine. Objasnite djetetu što očekujete od njegu u određenoj situaciji, što želite od njega, dajte mu sve potrebne informacije i savjete i dijete će vas bolje razumjeti, a time i slušati.Većina će djece takva ponašanja pokazivati povremeno tijekom odrastanja. Na nekoj razini, sposobnost da se suprotstave i zainate može čak biti i dobra za njihov razvoj. No, za neku djecu, ovakva ponašanja mogu se s vremenom samo pogoršavati i pretvoriti u obrasce koji duboko vrijeđaju druge ljude i njihove osjećaje te tu govorimo o poremećaju ponašanja. Poremećaji se teško mogu prepoznati i razgraničiti od faza odrastanja pa ih možemo prepoznati ukoliko se pojavi više problematičnih ponašanja odjednom. To znači, ako je vaše dijete isključivo u školi mirno ili pak agresivno, a kod kuće ili na sportskom treningu nije takvo, tada se vjerojatno ne radi o poremećaju ponašanja. No, ako su neka ponašanja atipična za djetetovu dob, ako ugrožavaju druge ili djetetu generiraju nove probleme, to bi moglo upućivati na poremećaje ponašanja. Poremećaji u ponašanju su ponašanja kojima djeca i mladi čine određene teškoće, štete, probleme bilo samima sebi, bilo drugoj osobi ili zajednici. Pri tome takvo ponašanje mora imati negativne reperkusije na obrazovno i radno postignuće djeteta, te njegovo socijalno, kao i ukupno ponašanje i funkcioniranje (Bašić, Koller-Trbović, Uzelac, 2004). Važno je naglasiti da se ovakva ponašanja moraju javiti više puta i trajati najmanje šest mjeseci kako bi se govorilo o poremećaju u ponašanju.  http://mamma.pourfemme.it Tri puta je češće kod dječaka nego kod djevojčica. Kod dječaka se javlja oko desete godine, a kod djevojčica oko četrnaeste. Razlikuju se dvije skupine poremećaja u ponašanju: Aktivni poremećaji u ponašanjuodnose se na sva društveno nepoželjna i neprihvatljiva ponašanja odnosno na ponašanja koja odstupaju od uobičajenih, očekivanih i „normalnih“ to su: neposluh, nametljivost, prkos, lažljivost, agresivnost psovanje, inat, bježanje od kuće, promiskuitetno ponašanje, konzumiranje droge i alkohola, ostajanje vani unatoč zabrani roditelja, nedostatak empatije, kršenje javnog reda i mira. Pasivni poremećaji u ponašanju obuhvaćaju djecu koja su povučena, često izolirana i neprihvaćena od strane vršnjaka, a svojim ponašanjem ne ometaju rad drugih oko sebe, pa često kod njih izostaje intervencija i pomoć odraslih, to su: plašljivost, povučenost, potištenost i nemarnost anksioznost, depresivnost, zabrinutost, reakcije panike, plašljivost, rastresenost, zaboravljivost, povučenost, potištenost, nezainteresiranost, dosadu. O takvim problemima govori se u slučajevima kada pati samo dijete, npr. anksiozno dijete koje muče strahovi ili krivnja, a da se pri tome općenito dobro ponaša. Kako pomoći i pristupiti djetetu s poremećajem u ponašanju Razgovarajte s djetetom o tome što je u redu, a što nije, pokušajte mu usaditi granice dobrog i pristojnog ponašanja. Zajedno s djetetom dogovorite jasna pravila ponašanja ali i posljedice u slučaju kršenja postavljenih pravila, važno je prilagoditi ih djetetovim potrebama, dobi i sposobnostima npr. nije realno dijete koje je hiperaktivno pustiti da sjedi na stolici sat vremena, budite dosljedni ako ste rekli da koš za smeće isprazni unutar sat vremena onda se toga i držite. Ne koristite fizičko kažnjavanje, ponižavanje, psihičko maltretiranje. Pokušajte mu objasniti da nisu svi ljudi isti te da ne reagiraju isto na određeno ponašanje ili ton glasa. Reflektirajte mu njegovo konkretno ponašanje kako bi moglo uvidjeti negativne strane svog nepoželjnog ponašanja. Kako bi se djecu „podvrgnulo“ na razmišljanje, razjašnjavanje i argumentiranje svojih ideja, važno ih je poticati, a poticati ih se može samo kvalitetnom disciplinom koju provode roditelji, odgojitelji i učitelji. KADA JE RIJEČ O DISCIPLINI NEPOŽELJNOG PONAŠANJA, VAŽNO JE OSTATI DOSLJEDAN, ODLUČAN I SMIREN   KRAĐA Krađa, pljačka i prijestupništvo najteži su oblici poremećaja u ponašanju mladih, koji se očituju kroz asocijalno, socio-patološko i kriminalno ponašanje mladih. Pojavu krađe možemo svrstati u tri grupe. Prva su skupina djeca koja kradu u vlastitoj kući kada su sama. Druga skupina djece krade izvan kuće, također sama. Treća skupina krade izvan kuće u društvu sa drugom djecom. U pravilu kod djece iz prve skupine postoji osjećaj nesigurnosti i odbačenosti; njihova agresivnost nije velika, a ako postoji potisnuta je u nesvjesno. U trećoj su skupini najagresivnija djeca, a osjećaj odbačenosti je potisnut i on je uzrok njihove agresivnosti. Kod srednje grupe postoji osjećaj krivice što odrasli vrlo rijetko priznaju. Motiv krađe je često osjećaj odbačenosti.Njihov se osjećaj odbačenosti podudara sa emocionalnim okolnostima, a u stvari takvoj su djeci roditelji slučajno ili namjerno uskratili mnogo ljubavi koja im je potrebna (prema Zdenka Gruden, 1996.). Djeca ponekad kradu da bi pokazala prijateljima da su hrabra, ili da bi nešto poklonila najbližima i prijateljima ili da bi bili prihvaćeni od drugih. Djeca se često upute u krađu kada njihove osnovne potrebe nisu zadovoljene.Za dijete koje osjeća da mu nešto nedostaje najlakši način je da do toga dođe tako da uzme što mu se sviđa . Iako mnogi roditelji smatraju da dijete ima sve što mu je potrebno, dječje poimanje potreba sasvim je drugačije. Djeca kradu i kada žele pažnju. Neka djeca teško podnose pritisak okoline, teško se uklapaju, iako žele da pripadaju grupi. Tada se može dogoditi da nešto ukradu samo da bi pokazali da su hrabri i “vrijedni poštovanja” svojih vršnjaka. Često su roditelji zbunjeni, ljuti, izbezumljeni i ne znaju kako reagirati u situacijama kada saznaju da je dijete nešto ukralo.Roditelji se pitaju koji je razlog, zbog čega je dijete to uradilo?Psiholozi tvrde da djeca i mladi kradu iz nekoliko razloga. Jedan od njih je i nedostatak samokontrole, pa ako nešto žele, usprkos odgoju da nije lijepo krasti, ne mogu odoljeti iskušenju da ne uzmu željeni predmet. U onim slučajevima kada krađom dijete iskazuje bijes ili se pokušava osvetiti svojim roditeljima, oni trebaju razmisliti da li dijete krade iz potrebe da privuče njihovu pažnju. Ukradeni predmet može postati zamjena za ljubav ili pažnju. To je znak da se roditelji trebaju potruditi pokazati djetetu da je važan član obitelji. Adolescenti često kradu iz nužde, kada se odaju skitnji pa moraju na neki način doći do sredstava za život. Ponekad kradu na nagovor drugih, kada se uključe u neku bandu. Katkad obeshrabreni, u sebe potpuno razočarani adolescent vidi u krađi mogućnost da u svojim i tuđim očima postane „heroj“. Krađe, kao i ostala devijantna ponašanja, posljedica su nemogućnosti da djeca riješe neki svoj problem ili ispune želju na regularan način i nisu normalne pojave! Jer, ni jedno dijete se ne rađa kao lopov! Obitelj je stup odgoja svakog djeteta! Ako su u njoj narušene vrijednosti i odnosi, to postaje model na osnovu koga se oblikuje ponašanje djece. Rijetko će se dogoditi da dijete iz zdrave obitelji nešto ukrade, ali će se dijete prije na to odlučiti ako oponaša starije. Obratite veću pozornost na svoje dijete ako: iz vašeg doma pod nejasnim okolnostima nestaju vrijednosti (novac, nakit, tehnička roba i sl.) naglo popusti u učenju vaše dijete kući donosi predmete koje mu vi niste kupili dijete kod sebe uvijek ima novaca Kako reagirati kada saznate da je dijete nešto ukralo: kažite djetetu da je krađa loša pomognite mlađima da plate ili vrate ukradeni predmet izbjegavajte prekoravanje, predviđanje budućeg lošeg ponašanja napomenite djetetu da je takvo ponašanje neprihvatljivo u vašoj obitelji Kada dijete ukrade stvar važno je odmah reagirati i sankcionirati takvo ponašanje. Sankcija bi trebala biti u skladu s učinjenim djelom te odmah nakon počinjenja krađe, jer ako "na prvu" ne reagirate, a kasnije kada se takvo ponašanje sve češće ponavlja, kažete: " sad mi te je dosta, sad ću te kazniti za sve do sada učinjeno!", neće imati velikog efekta. Ako su krađe učestale ili su udružene sa drugim problemima u ponašanju, krađa može biti znak mnogo ozbiljnijih problema u djetetovom emotivnom razvoju. Djeca koja učestalo kradu mogu imati problem s povjerenjem u druge ljude ili formiranja bliskih veza. Takva djece će radije okriviti ponašanje drugih, nego se osjećati krivima. Nemojte djetetu govoriti: „ti si lopov, a lopovi idu u zatvor”, već „nije lijepo što si uzeo tuđu stvar”. Jer, ono o čemu moramo voditi računa u svakom trenutku je samopoštovanje djeteta. Djecu školskog uzrasta potrebno je uputiti da vrate ukradeni predmet, tvrde psiholozi, ali i kazniti tako da osjete posljedice svog čina. Ukoliko tinejdžera uhvatite u krađi, to zahtjeva ozbiljniji razgovor, a često i pomoć stručnjaka. Zbog toga posvetite vrijeme svom djetetu, budite s njim, razgovarajte i saznajte što želi i čemu se nada. Objasnite djetetu da krađa nije samo kada se uzme nešto iz trgovine nego da je to svako uzimanje nečega što mu ne pripada. Naučite ga da je to krivično djelo i da može imati jako neugodne posljedice, kao i da postoje pošteni načini kako da dobije ono što želi.